BILTEN FESTIVALA „NOMUS“ (Novosadske muzičke svečanosti), APRIL, 2007.

Kao koncertni pijanista nastupate i u zemlji i u inostranstvu. Gde imate veću tremu?

Trema proizilazi iz odnosa poštovanja prema kompozitoru čija dijela svirate i sukoba između svijesti koja kaže da „možete“  i strepnje koja se, logično, pita: „da li ćete“?!  U mom slučaju,  sve to ne zavisi  toliko od mjesta nastupanja - ovaj unutrašnji sukob ima neku svoju dinamiku kojoj se iznova prilagođavam.

1. Više puta ste nastupali na Nomusu. Kakvi Vas utisci i sećanja vezuju za te godine?

Na NOMUS-u sam nastupao sa orkestrom Akademije umetnosti, violinistom Romanom Simovićem, duvačkim kvintetom  Beogradske filharmonije...Za sve te koncerte vežu me izuzetno prijatne uspomene. Ipak,  do nekih  „sjećanja na prohujale godine“ zaista mora proteći još mnogo vode, da bih bio u stanju podvlačiti crte i crtice. Još se uvijek osjećam privilegovanim da su mi oči uprte u vrijeme buduće.

2. Koji kompozitor najviše odgovara Vašem senzibitetu?

Bach - jer u sebi sažima sve što je prije i posle njega napisano. Njegov je muzički jezik toliko jak i sugestivan da, primjera radi, sasvim je nebitno koji će instrument izvoditi neku dionicu-suština i poruka ostaju očigledni! Probajte takav eksperiment sa nekim drugim kompozitorom!
To je naravno samo jedna od stvari koje govore u prilog vešeznačnosti ali i univerzalnosti onoga što je ostavio iza sebe. „Metafizika“ njegove muzike jeste nešto što je čini meni bliskom.

3. Kakva je muzika Sibelijusa? Šta zahteva od izvođača?

 
Prije svega, nije za hvalu da se kod nas ne čuju čak ni velika orkestarka dijela ovog kompozitora - a bio je jedan od najvećih simfoničara svoga vremena.
Iako njegov kamerni ili klavirski opusi nisu na nivou orkestarskog , i oni su vrijedni pažnje, što će, vjerujem, pokazati i predstojeći koncert.  Sibeliusov klavirski stil  je potpuno originalan, u pogledu  fakture - orkestarski, u smislu izraza - tipično i nepokolebljivo skandinavski, uz čestu upotrebu narodnih motiva. Sibelius je zasigurno najveći muzički slikar Finske. Iako nam zbog neslavnih današnjih aktera ne zvuči bliska, to je čudesno lijepa zemlja, noći bez mjeseca i dana bez sunca. Sve je to satkano u Sibeliusovom opusu.

4. Pošto često nastupate kao kamerni izvođač, sa kim najviše volite da nastupate?

Sa Romanom, sa kojim najviše i sviram. I tu čudo muzike stvarno dolazi do izražaja. Jer, i pored činjenice da smo toliko različiti, kada sjednemo da sviramo - sve je kristalno jasno, čak bez ijedne izgovorene riječi. Nastupi sa njim su uzbudljivi, nabijeni energijom i vrijedni ponovnog doživljaja!

5. Na kojoj sceni se najbolje osećate kada nastupate kao solista?

Na bilo kojoj samo da ne vidim publiku. Ne zato što ne volim publiku već zato što se, bez „slike“ o istoj,  osjećam kao da ja SAM nešto „prebiram“ po instrumentu. I to daje neopisivo dobar osjećaj!  Sve je to , naravno, psihološka budalaština, igrarija sa samim sobom. Zapravo, bio bih najsretniji kada ne bi postojali aplauzi, kada bi se čitav čin koncerta dogodio u nekakvoj konspirativnoj tišini između publike i umjetnika. Drugim riječima - ne znači mi mnogo sama scena već sve ono što se oko nje i na njoj dešava.

6. Delujete i kao pijanista, ali i kao direktor jednog veoma važnog letnjeg festivala, KotorArta. Koliko su bliske odgovornosti koje imate kao umetnik koji interpretira jedan program i kao organizator koji je zadužen za koncepciju više programa?

Odgovornost je prava riječ. Bez odgovornosti u odnosu na ono što radite, šta god to bilo, ne možete računati na ozbiljan učinak. Odgovornost podrazumijeva i svijest i  posvećenje. Sa druge strane, čini mi se podjednako važnim da čovjek sačuva ono što svako djetinjstvo čini najsrećnijim dobom života – bezbrižnost: lakoća i neobaveznost, naivnost i potpuna sloboda. Od odnosa ovo dvoje - odgovornosti i bezbrižnosti, zavisi mnogo više od nekakvog uspjeha, bez obzira da li se radi o pijanisti, doktoru, pekaru ili direktoru.

1. Možete li nam reći nešto o Vašoj pedagoškoj delatnosti i šta je ono što Vas najviše inspiriše u radu sa mladim pijanistima?

Krajnje sebično - ja sam napredujem kroz rad sa drugima, i kao pijanista i kao umjetnik i kao čovjek.
Naravno, pedagogija  nosi ogromnu odgovornost ali  i zadovoljstvo kada vidite da ste kod mladog čovjeka probudili interesovanje i svijest da završavajući ne stižemo ni do početka. To je obećanje konstantnog napretka, sve drugo su trke na kratke staze.

2. Da li biste mogli da podelite sa nama neka interesantna aktuelna dešavanja iz muzičkog života u Kotoru? Da li su i u kojoj meri posećeni koncerti umetničke muzike tamo?

Ne mogu, jer ne znam za tako što - Kotor je aktuelan samo ljeti.  Ponovo se propušta šansa da Kotor bude definisan ne samo kao grad velike umjetnosti već i kao grad umjetnika.  Kako je da je, nadam se da će, i sopstvenim skromnim učincima, doći neki drugi ljudi i sa njima neko drugo, bolje vrijeme.

3. Šta je po Vašem mišljenju najvažnije i najlepše na muzičkim svečanostima kakav je Nomus?

Sinagoga. Gradska kuća.  Kamerna muzika. Druženje. Poznata lica. Sjajni koncerti. To su moje asocijacije na NOMUS. I još nešto: Novi Sad je najljepši u proljeće, kada procvjeta. NOMUS, u aprilu, uvijek dođe kao njegova najava i potvrda,  kao neko ponovno buđenje.
Još kada bi se zaista i probudio, usnio nam Lepi Grad...