Ratimir Martinović, pijanista, direktor letnjeg KOTORART festivala, pred svoj večerašnji koncert u dvorani "Kolarca" na Svetski dan muzike

Zorica Kojić

Kotor, Novi Sad... svet - za Ratimira Martinovića, još uvek mladog pijanistu iz majstorske klase Kemala Gekića, te aktuelnog docenta na Akademiji umetnosti u Novom Sadu i umetničkog direktora prestižnog letnjeg KOTORART festivala umetničke muzike, ovo je čini se uobičajena tura. Njegovi raritetni pijanistički ukusi, dovode ga tako u Beograd na Svetski dan muzike 21. jun, da u organizaciji Centra za muziku Kolarčeve zadužbine predstavi svoje viđenje ovog praznika. Besplatne ulaznice za ovaj koncert požurite zato da podignete što pre na biletarnici "Kolarca".

 U godini Mocarta, svoj nastup na Svetski dan muzike u dvorani Kolarca vi ipak u celosti posvećujete Bahu?

- I to sa velikom radošću! Godišnjice obično služe da se nekako prisjetimo onih koje smo zaboravili, a koje treba čuvati od tog zaborava. Mocart sa "Turskim maršem", "Malom noćnom muzikom" ili g-mol simfonijom još se, u nekom širem auditoriju i može čuti. A šta je sa Bahom?! Kada ste Vi, koji pratite vrlo intenzivan život beogradske muzičke scene, poslednji put imali prilike čuti resital sa Bahovim dijelima, ili makar neko od njegovih značajnih dijela? Postoji nevjerovatna i sramotna disproporcija njegovog opusa, značaja koje je ono imalo na mnoge stvaraoce (uključujući tu i Mocarta) sa jedne strane, i njegove (ne)zastupljenosti na koncertnim podijumima. Nije to samo kod nas slučaj, tako je i u svijetu. Zbog te disproporcije sklon sam da pomislim da bi svaku godinu trebalo slaviti kao Bahovu godinu! Spomenuću još nešto: Bahova muzika je danas zapravo sadržajno aktuelna kao što je bila u prošlosti i kao što će biti u budućnosti. Kada to kažem, mislim na njenu duhovnu i neku, nazvaću je - metafizičku komponentu, za kojima ljudi u ovom današnjem, dehumanizovanom svijetu u osami tiho vape.

 Kakva je veza među delima koja ste odabrali za ovu priliku - je li to zbirka vaših omiljenih "Bahova", ili ih zapravo povezuje jedna promišljena dramaturgija?

- I jedno i drugo. Ono što je u izboru dijela meni bilo bitno jeste da "okvir" za koncert predstavljaju varijacije, moja omiljena forma. One po definiciji, imaju u sebi takvu dramaturgiju da to, u programskom smislu, više ne predstavlja temu za razmišljanje. Dakle, rafinirana, suptilna, prozračna Aria variata na početku, Engleska svita a mol, sa svojom životnom radošću, vrcavošću, snagom, kao potpuni kontrast i predigra za mračnu, tešku i romantično bolnu poslednju Partitu. O Goldbergu, kog sviram u drugom dijelu... mnogi su govorili... Ali evo, jedan lijep Kunderin citat koji pišući o Betovenu, govori zapravo o suštini možda svih varijacija, pa i o Goldbergu, o tom, neko reče "mozaiku duše":
"Nije čudo što su varijacije postale omiljena tema u Betovenovoj odrasloj, zreloj dobi, jer je tada dobro znao da nema ništa nepodnošljivije nego kada mimoiđemo biće koje smo voljeli, tih 16 taktova teme, i unutrašnji svemir njihovih beskonačnih mogućnosti".
Sada mi je krivo što sam bilo šta rekao u odgovoru na Vaše pitanje - ovaj citat sve govori!

 U "stvarnom" životu, van svetlosti pozornice, vi ste docent na katedri za klavir novosadske Akademije umetnosti i istovremeno umetnički direktor renomiranog KOTORART letnjeg festivala umetničke muzike, u gradu iz kojeg vučete svoje korene. Kako u praksi izgleda život ovakvog mediteransko - panonskog čoveka?

- A propos "mediteranskog čovjeka", ja sam, vjerujem rjedak slučaj u zemlji, a možda i šire, koji se na popisima stanovništva nacionalno izjašnjava-Mediterancem. Ali eto meni nove teme za razmišljanje - panonski mediteranac ili obrnuto! Naravno, nesuvislo bi bilo time se baviti u jednoj Španiji ili Francuskoj, ali na ovim nesretnim prostorima čini mi se kao jedini izlaz.
Dakle, živim... pa manje-više obično, uz neka putovanja. Pedagogija mi prija isto koliko i KOTORART. Meni je sve to, na neki način otkrivanje muzike. Čak i taj posao umjetničkog direktora mi je približio ovu profesiju. Jer ,biti umjetnik, muzičar, pijanista, ne znači samo svirati klavir, nikada samo to nije ni značilo. Ako hoćete da tumačite, a morate ako se bavite izvođaštvom, onda morate da shvatate. Ako hoćete da shvatate morate da znate, a ako hoćete da znate morate da učite i da radite. Tako nekako. Ja na sve to gledam kao na neki proces, ništa nije za stalno. Ne trebaju mi titule da bih se iza njih krio ili da bih imao mišljenje - upravo obrnuto. Da skratim - meni se život stvarno ne dešava na toj spomenutoj ili bilo kojoj drugoj relaciji. Ne. Život se odvija na nekim drugim adresama - malo terena onoga što zovemo dušom, malo više od hiljadu kubnih centimetara mozga, i po dvije komore i pretkomore srca. Sve to što uslijedi rezultanta je samo tih procesa.

 Veoma ste mnogo angažovani na projektu vizuelizacije umetničke muzike, područja koje se sistematski razvija godinama unazad u razvijenim muzičkim centrima Evrope i sveta. Kakva su, nakon svega, vaša domaća iskustva?

- Ja sam u te projekte ušao sa rediteljem Miškom Milojevićem, sa kojim me veže i drago prijateljstvo. Baš zbog te činjenice, vjerujem da su mi lakše pale eventualne prepreke domaće proizvodnje. Ali, varate se ako mislite da to u svijetu ide lako ili da je ta vrsta prezentacije zapravo zaživjela na način da kvalitetno predstavi jedan novi žanr. Iz iskustva prijatelja koji se time bave vani, saznajem da je u smislu realizacije podjednako teško, ako ne i teže nego kod nas. A u smislu sadržaja, to ne moraju da mi govore, u pitanju su najčešće potpuni promašaji. Ideja tog pristupa koji se i kod nas na nekim TV stanicama može uhvatiti, u svojoj srži jeste da, u pokušaju "prilagođavanja tržištu", banalizuju i "približe" ono što bez ikakvog dotjerivanja ima vrijednost, samo po sebi. To nije bila moja zamisao. Mi smo razmišljali o formi gdje bi slika i muzika išli rame uz rame, gdje bi uslovno govoreći "dramska radnja" pratila muzički tok. I to je jako teško. Teško je zato što morate napraviti balans gdje neće prevagnuti ni slika ni muzika, već ih morate tako "uvezati" da oni zajedno daju novu perspektivu jednog muzičkog dijela, novu formu. Pri svemu tome, imperativ mora biti poštovanje kompozitora i njegove muzike, koja kao takva, ne traži nikakvu ni sliku niti riječi. Ali traži vrijeme u kome živimo.

 Najzad, odgovorite nam iz prve ruke, kako će izgledati ovogodišnji KOTORART i koliko će klavir ovog leta 2006. biti njegova glavna tema?

- Klavira neće uopšte biti. Znam da je Vaš list pratio prošla izdanja KOTORART-a, i zahvalan sam Vam kako na zainteresovanosti tako i na afirmativnim kritikama i blagonaklonom stavu prema jednoj inicijativi koja polako počinje da živi. Međutim, i ovo malo koliko radimo, a peta je godina postojanja KOTORART-a, bilo bi mnogo teže bez truda i energije koju je uložio čovjek koji više nije sa nama - don Branko Sbutega, naš počasni predsjednik preminuo je aprila ove godine. Kotor i rekao bih cijeli region izgubili su velikog čovjeka, intelektualca, humanistu i kako za njega lijepo reče gospođa Nataša Marković, izdavač njegove knjige "otmen, pobunjen čovjek, građanin koji nije upucao svoju savjest". U znak sjećanja na njega ovaj KOTORART, koji smo prvobitno planirali sa pet velikih koncerata za pet godina postojanja, biće obilježen sa svega jednim koncertom - Mocartovim Rekvijemom.
Ispred Katedrale sv. Tripuna 11. avgusta čuće se dakle, prvi Rekvijem u Crnoj Gori i tom prilikom će se prvi put sve škole i Akademija sa tog prostora ujediniti na zajedničkom koncertu, pod vođstvom Darinke Matić - Marović, dokazujući još jednom, kako jednom napisa don Branko, "da je umjetnost ipak alternativni prostor i zato veliki tješitelj, ali i utješno svjedočanstvo da je duh nesvodljiv na prostorno-vremenske kategorije".