PORODIČNI MAGAZIN, AVGUST 2005.

1.Pošto je ovo najviše porodični list hajde da onda počnemo upravo od porodice.U kakvoj ste se porodici rodili,kada i gde.

Ja sam rodjen u porodici u kojoj nije bilo profesionalnih muzičara. Ovo kažem kao prvu odrednicu iz prostog razloga što je bavljenje umjetničkom muzikom često  pitanje porodične tradicije. Dakle, ono što je definitvno moj profesionalni ali i životni put nije bio i sastavni dio mog najranijeg djetinjstva, i to je dobro. Dobro iz razloga što sam tada, kada je u suštini i najvažnije, uspio da osjetim svu draž života i nečega što te godine sobom nose -bezbrižnost. Takodje, mislim da nije od manje važnosti što je moja porodica bila, i još uvijek jeste, otvorena, nekako »kosmopolitski« nastrojena. Uvjek se sjetim kako se moj pokojni otac, inače kapetan na prekookenaskim brodovima, u vrijeme proteklih, burnih dešavanja na Balkanu izjašnjavao kad bi ga pitali za nacionalnosti. U Srbiji, gdje je rodjen, bio je veliki srbin. U Crnoj Gori, odakle vuče korjenje i gdje je stasavao, bio je veliki crnogorac. A u inostranstvu, gdje je proveo većinu svog života bio je jugosloven. Slično njemu, ja sam uzeo za slobodu, prilikom nedavnog popisa na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, , izjašnjavajući se o nacionalnosti, da odem i dalje,  pa sam  u praznu kolonu dopisao -mediteranac. Možda bi za Francusku takvo izjašnjavanje bilo nesuvislo, ali u okruženju u kom mi jesmo, u tradiciji iz koje, ipak, ne možemo, u vremenu u kojem moramo, to mi se činilo najbliže istini... i to  upravo zbog onoga što sam dobio u roditeljskom domu-širinu shvatanja da smo suviše mali da bi bili u velikom i suviše veliki da bi stali u malo. 

2.Pričajte nam o o svom detinjstvu, interesovanjima, druženju sa decom, neku anegdotu...

Ja sam kao dijete bio neobično miran. Nerijetko povučen i ćudljiv, a nekad bogami i isključiv u očuvanju mog imaginarnog mira. Anegdota ima koliko Vam duša želi, kao i u svakom djetinjstvu. Ali ima njih par koje su mi se posebno urezale, što zbog sadržine što  zbog sugestije kojom odišu.
Prva i poslednja stvar koju sam ukrao (!) u životu bio je klavir. Radilo se o igrački koju sam  ugledao u komšijskoj kući...Kako sam ja to izveo, i zašto, ne mogu se sjetiti, ali znam dobro da sam ga krio i «svirao» po istom dok me na kraju nisu otkrili..slažem se, neslavan početak (smjeh)
Sjećam se i jedne anegdote dok sam bio još  jako, jako mali...Sa neke dvije-tri godine, moja majka mi priča, dok sam, valjd  još uvjek spavao u istom krevetu sa njom, u sred noći sam ustao, i od početka do kraja, zatvorenih očiju,  u snu, izdeklamovao Oče Naš...Interesantna je stvar da mi u to vrijeme takvo štivo i nismo imali kod kuće, te da sam ja tek počeo da učim slova,  a moja majka se ni danas baš ne može sasvim uzdržati od raznih primisli dok to prepričava. Moja je teorija, u šali naravno, da je tog trenutka počeo moj nebeski život, i da od tada sam Bog govori kroz mene. (smijeh)

3.Često za dobre i velike muzičare kažu da su u najranijem detinjstvu bili «čudo od deteta».Da li ste i Vi bili to «čudo» i opišite nam kada Vam se rodila želja za za umetnošću i kako je sve to počelo.

Svako čudo za tri dana!
Sjećam se dobro jednog trenutka, kada mi se muzika «ukazala». To je bilo na Cetinju, kod naših prijatelja, sada nastanjenih u Njujorku. Ja sam imao nekih 5-6 godina, a domaćića kuće je bila i profesorka klavira. Ja sam pitao da li mi može svirati Betovenovu devetu simfoniju  i bio smrtno postidjen što to u originalu nije za klavir. Elem, ona mi kaže da ima mnogo druge, isto tako dobre muzike, odvede me u sobu, sjedne za pijanino, izvadi note, i počne da svira Bahov «Bure», što je obično stav neke barokne ciklične forme... Znam dobro da je bio G-Dur (ne znam kako ali znam!) i od tog trenutka meni se ...javila muzika (da se izrazim rečnikom proroka sa Pink televizije). Znam da te priče uvjek zvuče pretenciozno, ali zaista, od tog trenutka, koji mi se urezao u sjećanje, muzika je, da kažem, zavladala, mojim životom.
Ja nisam bio vundrekind, prije svega zato što nisam odrastao u takvom porodičnom okruženju, i Bogu hvala da je tako. Svoj prvi klavir  dobio sam tek u trećem razredu niže muzičke škole, jer  se, čini mi se, moj otac potajno nadao da ću ipak odustati od sulude ideje bavljanja muzikom. To se nije desilo. Sjećam se jako živo i prvog tona- fis 3,   koji sam odsvirao na tada novom klaviru, koji i danas imam. To sam uradio nekako djetinje svečano ali kao da sam tim gestom htio prerezati neku vrpcu, otvoriti neki nevi pasus. Dječja intuicija!

Inače, u mojoj se porodici slušala umjetnička muzika. Sjećam se da je moj stariji brat imao ploče sa Betovenovim djelima, a od naših drugara tj. čuvenog «čika Steva» Raičevića uzimao sam kasete na kojima je snimao muziku sa radija. I sjećam se (a Boga mi i  znam jer mu nisam sve kasete ni vratio!) da je medju tim stvarima bilo i zaista ozbiljne literature poput klavirskih koncerata Betovena ili Simfonija Bramsa). Vezano za mog brata ali i moje početke, i uopšte vezano za  ideju bavljnja muzikom, moram spomenuti par interesantnih «prepreka» koje sam morao savladati (i koje još savladavam!!) da bih bio priznat kao pijanista od strane moje Familije. Prvo je brat tražio  da sviram Mjesečevu sonatu Betovana kako bi priznao moje umjeće. Kad sam taj nivo savladao, pojavila se moja tetka, koja je bila izričita da će me priznati za pijanistu tek kad budem svirao sa orkestrom. Kad sam i to postigao, slijedile su zahtjevi za sale, gradove u kojima «moram» nastupati...U medjuvremenu, stigao sam, do, nadam se, poslednjeg nivoa. Naime, da bi me priznala za pijanistu, Familija očekuje da me vidi da sviram pred Papom!! Evo  da i javno saopštim – na dobrom sam putu! (smjeh)

4.Period mladosti. Kako ste se umetnički razvijali, ko je sve uticao na forimiranje Vaše muzičke ličnosti.

Na početku  želim  spomenuti moju prvu profesorku Emiliju Spasojević, rodjenu čehinju koja je imala i takta i znanja da temperament mladosti pravilno obuzda i usmjeri. Zatim u Novom Sadu, u srednjoj školi Isidor Bajić imao sam profesora koji je bio sušta suprotnost svemu onome što sam ja tada bio-momče koje je stiglo sa mora, natopljeno suncem i zapet kao strijela za nove »pobjede«. Elem, moj tadašnji profesor Frederik Stanković bio je miran, staložen, za moje tadašnje pojmove i usporen, ali upravo ta razlika učinila je valjda da naš profesionalni odnos  preraste u kvalitetno i dugogodišnje prijateljstvo. Nakon njega i jednogodišnjeg rada sa profesorom Valdmom, za kojim nisam želio otići u Keln, došao sam u klasu Kemala Gekića, koji je bio i ostao za mene mnogo više od profesora. Kemal je umjetnik svjetskog renomea i čovjek vanredno obrazovan i posvećen svojoj struci. Rad i druženje sa njim za mene su otvorili novi svijet umjetnosti sviranja klavira i sigurno u mnogome doprinjeli u formiranju moje muzičke ličnosti. Tu je bilo i mnogih drugih, čuvenih pedagoga koji spadaju u vrh današnje edukacije pijanista. Međutim, iskreno govoreci, niko nije na mene ostavio utisak da bih poželio da trajno radim sa nekim od njih, a i smatrao sam da moram da pravim svoje greške i da pronalazim svoj put. To je ono što smatram  važnim u obrazovanju umjetnika jer ovdje nema unificiranosti, nema serijske proizvodnje. Doduše, današnje tendencije u ovoj branši to nažalost demantuju..

5.Pričajte nam o nagradama koje ste osvajali. Gde ste ih i za šta dobijali.

Nagrade...Sredinom i krajem prošlog vijeka nagrade na takmičenjima u muzici imale su smisla utoliko što su nakon osvojene nagrade pobjednici dobijali turneje, koncertne angažmane, snimanja za poznate diskografske kuće...Danas, poplavom i  muzičara  samih takmičenja kao i  novim tendencijama u umjetničkoj muzici,  one su u mnogome obesmišljene. I uopšte, «Muzičko takmičenje» ili još gore «Takmičenje u muzici» jesu formulacije koje meni zaista paraju uši.
Ja sam uvjek bio pristalica individualnih sportova. Čovjek se takmiči sa samim sobom, konstantno hoće bolje ne od drugih već prvenstveno od sebe samoga. To ispitivanje sopstvenih limita i traženje idealnog balansa jeste nešto što je u biti  Čovjeka i vjerujem da i u umjetnosti upravo to  mora preovladati. Drugim rječima, umjetnik se ne dokazuje kroz takmičenja, umjetnik se dokazuje kroz vrijeme koje je pred njim i kroz trajanje u tom vremenu. On se dokazuje kroz ukupnu energiju koju emituje i cjelokupnim radom koji ga zaokuplja. Takmičenja su, u tom smislu, ipak pitanje trenutka a ne vječnosti kojoj svi težimo.

6.Pričajte nam ukratko o periodu vezanom za rad u muzičkoj školi u Kotoru.

Radi se, svakako, o jednoj vrsti iskakanja iz redovnog umjetničkog kolosjeka. Ali ja sam pristao na to «iskaknje» , pri dosta velikoj brzini,  a da nisam dobio čak ni ogrebotinu (smjeh). Po prirodi stvari sam uvjek bio odgovoran, čak i kao dijete, tako da mi taj dio novog  posla nije teško pao. Ono što  pamtim iz tog perioda jesu međuljudski odnosi. Znate, kao pijanista, muzičar, nemate ni potrebe ni vremena da sjedite po sjednicama, raspravljate o nekim administrativnim stvarima, koje nemaju ama baš nikakve veze sa vašim profesionalnim usmjerenjem...U tom smislu moja pozicija direktora muzičke škole donjela je jedan novi ugao gledanja na stvari  i možda novo  shvatanje profila koji mi do tada nije bio sasvim  blizak. Kolektiv škole, inače vrlo prijemčiv i prijatan, dočekao me je, rekao bih, sa  dosta povjerenja, i to je nešto što je u startu dalo fini temelj dvogodišnjem kreativnom druženju. Školu sam vodio spajajući istovremeno posao pijaniste, docenta i inicijatora KotorArt-a, trudeći se da ništa od toga ne trpi. Uvjek sam govorio da je vrjeme najbolji sudija za naš učinak u čemu-god. Ja sam sa tog mjesta otišao prijatnih uspomen ali  i saznanja da je, ipak, moje more moja muzika. Tu najbolje plivam!

7.Sadašnje aktivnosti?

Pa evo, dok pišem ove redove, preslušavam snimke kompozicija koje moram svirati, zovem ambasade za vize, ugovaram dolaske ljudi na KotorArt, pogledam za klavirom po neki pasaž, pričam sa studentima koji izlaze u junskom roku, hrabrim i uvjeravam da trebaju da su ponosni na ono što su uradili u toku poslednje godine....Eto, tako nekako izgledaju moje sadašnje aktivnosti, sa koferom koji nikad nije u potpunosti raspakovan i sa mejlovima koji čekaju odgovor...(drugim riječima-defitivno moram skratiti moje pisanije Vašoj  uvaženom novini...)

8.Kako ocenjujete navalu i poplavu šunda, kiča i kvazi umetnika u muzici i uopšte u kulturi?

Živimo u 21. vjeku,  gdje jako mnogo ljudi ima nevjerovatne  mogućnost da plasira sve ono što smatra da je kvalitetno ili, naprosto, što je njihovo. Sa  takvim stanjem stvari, ono što apsolutno nedostaje to je kriterijum po kom je neko dijel, primjera radi- umjetničko, i možda sud stručnih ljudi po istom pitanu. Ali. Kada se osvrente u vrijeme prošlo, primjetićete da je uvjek bilo jako mnogo umjetnika, slikara, književnika, naravno, različitih stilova,karakteristika, talenata...Dakle, poplava, kako Vi kažete šunda, kiča i kvazi umjetnika, nije nešto što je karakteristika samo ovog vremena. Pakovanje je drugačije ali toga je bilo i biće uvjek. Ja to «ocjenjujem» kao normalnu pojavu kojoj ne pridajem preveliki značaj. Ponoviću ono što sam već rekao, Vrijeme je to koje sudi. Ono što je istinski kvalitet, o čemu god da se radi, pronaći će svoj put do vječnosti. Možda ne u ovoj godini, možda ne u  ovom milenijumu, ali će ga pronaći, za razliku od svega drugog što će zadržati mjesto koje mu i pripada – u jednom kratkom trenutku, blijesku koji se ugasi i prije nego što bude vidjen a kamoli zapamćen.

9.Šta biste Vi uradili da ste u prilici da se ovakvo stanje popravi?

Bavio bih se sobom, i bio pozitivan primjer - to je najviše što mogu! Šalu na stranu, sa jedne strane ne možete da negirate prijemčivost jednog dijela populacije za kičom i šundom, i ne možete im na to uskraćivati pravo. Dakle, jedini ispravni pristup toj problematici, čini mi se,  jeste u obrazovanju ljudi, u nazivanju stvari pravim imenima i, možda još važnije,  u ponudi istinskih vrijednosti, dakle-prave alternative.

10.Kakvi su Vam planovi za budućnost?

Da se odmorim na Žabljaku, valjanih 15 dana.. da udišem malo sviježeg vazduha...da me zaslijepi najzdravija zelena boja koju sam vidio u životu..da se zaboravim  gledajući u jednu tačku... da konačno zaokružim Bahov opus dvoglasnih i troglasnih invencija (na tom istom Žabljaku)...i da se posle svega probudim i shvatim da još ništa, zapravo, nisam  sanjao!